Zbogom mom dobrom komšiji, korifeju vremena koje odumire
![](https://i0.wp.com/www.sportjuga.rs/wp-content/uploads/2022/06/Knez-i-Šeki-263x300.jpg?resize=308%2C351&ssl=1)
Kneza ne pamtim kao igrača. Tek sam prohodao kad je on završavao karijeru. Naravno, znam kakav je trag ostavio kao golman, napisao sam bezbroj tekstova o tom najvažnijem jubileju njegove generacije. A taj 3. jun 1962. bio je njegov drugi rođendan. I svih njegovih iz te generacije čija imena su i vrapci znali. Katkada sam i prisustvovao njihovim druženjima dok su išli kod Amerikanca, dok su bili mlađi, dok ih je bilo… I dok im je dolazio Šeki, koga su obožavali. Naročito Knez. Tog dana kad je otišao Šekularac, Knez mi je u suzama pričao o njihovom drugovanju na turnejama po Južnoj Americi, u pariskom Mulen Ružu i svaki put kada bi druga Zvezdina zvezda dolazila u Niš… Bila su to neka druga vremena.
![](https://i0.wp.com/www.sportjuga.rs/wp-content/uploads/2022/06/Knez-i-Pele-300x177.jpg?resize=456%2C269&ssl=1)
Knez je bio moj dobri komšija, dva ulaza pored. I pričao mi je, onako neobavezno, još mnogo toga. I o životu i o sportu. Mada je to za njega bila jedna reč. Umeo je da besedi. I kako je stigao iz Aleksinca u Niš, upoznao svoju Mirjanu, kako su kasnije išli u Sarajevo da posete jedinca Ivana u vojsci… Naravno i to kako je upoznao Pelea i slikao se sa njim i u Kragujevcu i u Bogoti, kako je od Gilmara dobio rukavice, a od Lava Jašina dragocene savete… I to kako se iznervirao što ga nisu pustili da ide u Rapid iz Beča, pa je od besa otišao u Partizan, ali se vratio već posle šest meseci, jer je srce ostalo na Čairu… I kako je potom hteo da dovede Istatova u Niš, ali ovaj je otišao njegovim stopama na stadion JNA.
![](https://i0.wp.com/www.sportjuga.rs/wp-content/uploads/2022/06/Knez-i-Gilmar-300x214.jpg?resize=376%2C268&ssl=1)
I te kako su mi bile zamiljive i kasnije dogodovštine, iz vremena kad je bio generalni sekretar, pa potom direktor Radničkog. Pričao mi je Knez kako su u upravi šest sati većali da li da puste Piksija u Zvezdu, jer je on samo tamo hteo, iako su im neki drugi davali mnogo više. Govorio mi je i o tome kako je pre toga organizovao putovanja Radničkog po Evropi do u najsitnije detalje, a sam se plašio da uđe u avion… Kako je nagovorio direktora „Prvog maja“ iz Pirota da im sašije najmodernija odela za odlazak u Linc i početak te evropske odiseje. Pokazivao mi je papir sa jedno pedesetak beleški i zahteva iz Grashopersa pre njihovog dolaska na revanš u Niš, u koji su sa sobom poneli i tonu hrane, pa je bacili u đubre, kad su osetili mirise iz Centroturista… Da, i to kako su on i drugari iz uprave ugađali sudiji Dončevu, a Bugarinu je toliko prijao boravak u Sićevu da je jedva dočekao da svirne penal nad Acom Panajotovićem protiv Dandija…
![](https://i0.wp.com/www.sportjuga.rs/wp-content/uploads/2022/06/Knez-i-jasin-300x223.jpg?resize=364%2C270&ssl=1)
O svemu tome Knez je govorio polako, precizno i odmereno. Ali zato je uvek, kada bi na red došla priča o njegovoj generaciji i čuvenim mečevima sa Vardarom u baražu za plasman u Prvu ligu, upadao u neku vrstu transa. Tada bi mu kao bujica navirale i reči i slike, sećanja su bila sveža kao jutarnja kafa, a oči bi mu se raširile kao onom dečaku koji je uživao u Tornatoreovom „Bioskopu Paradizo“. Namah bi se setio svake sekunde tog dvomeča. I kako je u Nišu branio zicere Jakimovskom i bombe Šulinčevskog, a u Skoplju je čitava odbrana radila kao švajcarski sat, kako ga je Miloševski prozreo u izvođenju penala, ali ga je Ilija Dimoski spasao, jer je izdržao teret prepunog stadiona, ali i svih onih koji su slušali radio prenos i pogodio penal za izjednačenje i šestu seriju. A u njoj je Božinovski podlegao pritisku i promašio čitav gol, a onda je Vita Sovrović, iako razornog udarca, samo rutinski plasirao loptu u mrežu… I naravno, kako je čitav Niš izašao na ulice da bi njega i saigrače na rukama izneli iz autobusa, a potom se sami popeli na njega, kako su pevali i klicali im čitavu noć…
![](https://i0.wp.com/www.sportjuga.rs/wp-content/uploads/2022/06/Knez-i-dzaja-300x237.jpg?resize=377%2C298&ssl=1)
I sad ide ona priča o tome ko je stariji-kokoška ili jaje. Ja sam, naravno, oduvek isticao polufinale Kupa UEFA kao najveći uspeh Radničkog, ne samo zbog toga što to i jeste tako, već zato što sam odrastao uz tu generaciju koja je prkosila bogatim i mnogo poznatijim evropskim timovima. Međutim, Knez bi mi uvek stavljao do znanja da je plasman u Prvu ligu 1962. veće dostignuće, jer da nije bilo toga, ni pohoda Evropom ne bi bilo…
No, šta god da mi je iznosio iz bogate istorije Radničkog, a ja sam kako nekakav Indijana Džons uvek balavio na te antikvitete, Knežević mi je, kao najprecizniji fiškal, prilagao i dokaze i argumente u vidu zapisa, dokumenata, fotografija… A na poleđini svake mogli ste da nađete datum i koja utakmica je u pitanju, jer kod Kneza je sve bilo cakum-pakum. Jednom pedantan čovek!
Prema ljudima se uvek odnosio sa poštovanjem. I uvek je hteo da pomogne, bilo da je reč o nečem stvarno važnom ili o kakvim banalnim stvarima. Mojoj tašti je ostavljao karte na stolu za svaku važniju utakmicu, mom drugaru Mirku je, u teškom cajtnotu, očas našao kafanu u kojoj će da proslavi ispraćaj u vojsku, bio je tu i kad je trebalo da se pozove neki lekar, činovnik ili direktor nekog preduzeća. Jer, Kneza je bilo teško odbiti…
Na posletku, a možda je prvo to trebalo da naznačim, Knez je moju malenkost najviše zadivio svojim gospodstvom. To uvažavanje, pijetet koji sam osećao u svakom našem razgovoru, to ne može da ne dotakne… Nažalost, i te osobine polako izumiru u dobu u kojem živimo i bitišemo. Zajedno sa ljudima kakav je bio Knez, tim korifejima nekog prošlog vremena kakvog više nema…